o moj blože!

pricam o onome sto tek treba da dodje. tako je blizu, a tako neizvjesno.
lijepo je znati da te ceka suncem obasijan dan, korak ti je cvrst dok ides prema njemu, preskaces barikade, proklizis kroz koridore sa ocima uprtim u sutra.
lijepo je i znati uzas sutrasnje oluje, poneses kisobran sa sobom, toplo se obuces i biras tlo bez blata, zaobilazis vece bare i zastajkujes, ne zuris da budes jak za sutra.
a najljepse je ne znati, obuces prolaznu jaknu, ocekujes obasjano, a prvo te sunce stjera u sjenu, ne bojis se, al se pomalo plasis, hodas pod krosnjama sigurnog drveca al te mami svaka sucneva zraka sto te pomiluje po kosi, duboko dises al ipak pratis svaki miris da ne donese suzavca sa sobom, smijesis se ljudima iako ocekujes psovke s njihove strane, penjes se po stepenicama za koje nisi siguran dali idu gore ili dole, ali kreces se sve dok mjesec ne izviri, jer ne bojis se i stici ces do sutra.

napisala eka u 2:29 PM | Permalink | Comments

najpametniji sa svih strana galame "iskoristi svaki dan kao da je zadnji.." jasta! kao da je takvo nesto stvarno moguce. zadnji dan sigurno ne bi isla na posao nit bi spavala proslu noc jelda..
dobro, nije sve crno il bijelo, znam, pretjerujem, ali stvarno je tesko naci ekvivalent izmedju cimanja i uzivanja za nas obicne smrtnike (citaj: sirotinju).
kad radis, znas cemu radis, da obezbijedis sebi sve potrebno za zivot, stvaras sebi osnovu za buducnost, bla bla, okej. al kad odmaras, ne vredi ti 14 dana na havajima nit mjesec dana u zavicaju ako ne pratis sitnice, ako ne uhvatis najljepsi tren za vrat i ne ispustis ga dok ne napojis dusu. ako ne nadjes trenutka kojeg ces pamtiti za sav zivot, trenutka u kojem se krije vjecnost.
ne gledajte mene, nemam upute za to, putem eliminacije mogu vam reci da nema vajde ako zalis za onim sto je nekad bilo pa proslo, ko sto ne vredi provesti cijele dane stavljajuci ramove oko slika iz buducnosti. ono sto je bilo, vec je otislo, a sutra tek treba da dodje. zivi sada i ako naidjes na trenutak srece, iskezi poneki zub.

napisala eka u 3:03 PM | Permalink | Comments

ne, nije mi zao para za jednu poruku. ne, ne mrzi me otici do prvog stacionarnog telefona da vas nazovem. dobro sam i sretna sam. da. tu sam jos i ostacu jos neko vrijeme. da, nema nista novo, jos uvijek, da. posla nema nesto, nije sezona, rekla sam prosli put. da, zdrava sam, rekla sam vam neki dan. drago mi je sto ste i vi dobro, znam da se nije moglo okrenuti na lose od prekjuce. nemam nista vise da kazem, sve je dobro, javila sam se opet eto, ne smarajte vise, imas vas mnogo, a ja samo jedna ovde. nije da vas zaboravim, nije da vas ne volim, nije da me nervirate, nije da nemam vremena, nije nista.
samo me rastuzite svaki put kad vas cujem, nedostajete mi kreteni jedni, necu da slusam ciji rodjendan ste slavili, nemogu da vas zamislim kako svi zajedno gledate utakmicu i necu da znam da idete ovog vikenda opet na more. vi cete poslije razgovora samnom opusteno nastaviti svojim zivotom, a ja cu pozeliti da ne nastavim sa svojim.
zato odbij od tresnju, javicu se kad budem mogla.

napisala eka u 2:17 PM | Permalink | Comments

laknulo mi..

napisala eka u 4:00 PM | Permalink | Comments

ziv se covjek na sve navikne, kazu (il samo ceca tako kaze, ne znam, hehe)
a ja se pitam jeli moguce ograniciti trpanje osjecaja u stomak? jeli moguce zadrzati suze, a ne sakriti i smijeha sa njima? svi pricaju o nekom visokom emocionalnom kvocientu i o kontroli osjecanja, ma dajte ljudi, nek se javi ko moze u teskim situacijama zadrzati bijes ili suze. dobro, nisam ja neki strastven covjek, u principu sam jako mirna, al opet prsnem kad me izguraju u cosak, nije do mene.
a ravnodusnot, to je tek gadno.. imala sam razdoblje kad nisam pustila suze ni sama ni u najtamnijoj noci ni u najtezem trenu, tesko razdoblje koje se razvuklo na par godina. ko sto je bilo bez suza, bilo je i bez smijeha i entuzijazma nizasta, bez motivacije preko dana, bez vecernjih misli prije spavanja, bez straha od buducnosti. nije bilo niceg. naravno, bio je potreban veliki shok po zivotu da sam spustila branu, veliki poraz me doveo do trena kad me obradovala sposobnost placa. polako je stigao i prvi osmijeh ujutro, osmijeh kad ugledam majku sa djetetom, osmijeh kad osjetim srecu bliznjeg, osmijeh na dodir voljene osobe.
i eto trudim se bit sto vise ziljava, izderati svoju srecu kroz prozor, zaroniti u suze kad mi se srce stegne, ne zelim svoj "emotions-kit" opet izgubiti kroz rupu u dzepu, ne dam ga vise.
ravnodusnost ili kakoteveczovu, kiss my ass.

napisala eka u 2:55 PM | Permalink | Comments

uvijek postoji. cak ne misliti na problem je resenje. nekad je privremeno, nekad ostane na tome, ljudi mnogo sta zaboravimo i prebolimo. ako zaborav ne ide, nadji drugo resenje. uvijek postoji. poslati sve u picku milu materinu je resenje.
uvijek pokusavamo naci najidealniji kompromis izmedju zelja i ostvarivanja tih. treba bit realan, a resenje uvijek postoji. ako nema tu, ima negdje drugo. ako ne moze tako, moze drugacije. ako ne moze danas, moci ce sutra. ako moze, moze. ako ne moze to, moze nesto slicno il cak nesto suprotno. nesto mora, nesto moze, resenje uvijek postoji.
mi odlucujemo, mi biramo, vecinu dogadjaja upravljamo sami, a sreca i nesreca sto nas prate nasi su cehovi. mi vagamo probleme i situacije, mi odlucujemo ocemo li iskulirati trip ili naci najugodniju alternativu, mi odlucujemo ocemo li to zakopati u sebi ili ga sto prije izbaciti iz sebe. svako za sebe zna koliko je sposoban. ako odlucis da pojedes problem, pojedi ga do zadnje mrve i ne zelim da znam sta ti se desava svaki put u veceu zbog njega. ako samo pokusavas da pojedes i ne ide, ako se precijenis, pa povrati ga brate i naci cemo resenje. uvijek postoji.

napisala eka u 6:32 PM | Permalink | Comments

do kraja bi rekla, da je do mene. neka vazi zakon prirode, neka najjaci prezive. ko se nadje ranjen, neka gine jebiga.
al sta cu kad i nije bas do mene, kad ima neki glasic sto ti kaze "stani, dosta je", glas savjesti rekli bi neki. doduse meni prije pada kao proklestvo, teret kog moram podici ako gazim preko, a nekad cak i klecnem ispod njegove teze i ostanem na istoj strani rijeke. tad nema povrijedjenih, teret spadne, al nema ni promjena, cilj je jos privlacniji. i sta sad, odreci se cilja zbog prevelike zrtve? to ili podici cupriju od lazi, ublaziti prelaz preko? okrenuti istinu, zabrisati pravi cilj, sakriti ga ispod novo nastale situacije, ispod izmisljenih razloga u ime tudjih osjecanja? uraditi sve to i ipak radovati se cilju?
okej. al dokle i tako? da li nas to opravdava? jel manja steta i manji ceh?
u zivotu nam se sve vrati, sve je u ravnotezi, koliko das, toliko dobijas, koliko letis, toliko padas.. da se sveto drzimo toga, nikad u zivotu ne bi gazili preko "mrtvih" do svoje srece, a svi to radimo, svi. al koliki je ceh? cime ti se vrati to? jel vrijedilo uopste?
ceh se uvijek plati, nekad na kredit i sa kamatama, nekad ti zaplijeni ono najmilije, a mnogo puta platimo unaprijed. znam, u lice cu dobiti onoliko tuge koliko sam i srece. i ne bojim se, jer da me ne opali po nosu svako nekoliko vremena, ne bi ni znala za srecu nit se cimala preko "mrtvih" do nje.

napisala eka u 2:06 PM | Permalink | Comments

sve je to uredu, cimanje oko templejta i onog chetboksa da mozete da me smarate, sve bi ja zavrsila odavno, da nisam imala jednog velikog problema - u kom jeziku, o bloze, da pisem?!
mada nije samo do bloga, prati me to u stopu svaki dan, pa u trgovini zatrazim "ajne brod bite, moze taj od haf a kilo pliz, bite ocu rec.."
a sta cu, sjebem se, gdje necu, evo i vama serem u jeziku zbog kojeg svoje misli prevodim iz slovenskog u engleski i smaram uokolo kako se sta kaze, a poslije cu procitati u komentarima napusavanje zbog gramatike, a jebe mi se, zao mi samo onih par slovenaca sto ce se umoriti dok me skontaju.
a da vam ne pricam o ozbiljnim problemima sto se jezika tice. ne smijem ni da zamislim dialekt svoje djece, kad sam vec ja izgubljena u cirihu (ako/kad budem imala djecicu) ... i necu da zamislim.
...
e vraga mu, sto se ne kontamo izmedju sebe, svako sa svakim il sto bar ne radimo na tome da ujedinimo jezik (mada sam vidila negdje sajt sa ujedininim slavenskim jezikom kojeg razumiju svi slaveni, al posto niko ne zna za njega, vjerovatno nista od toga). a ovi nasi na vlasti pisu gramatike sve gore i vise razlicite od ostalih u ime nekog nacionalnog kurca palca, da je doslo do toga da ti treba rijecnik kad predjes krupu, savu il drinu.
e moj bloze..!

napisala eka u 8:23 PM | Permalink | Comments