m.m.
palim prvu cigaru i kroz vrata u svojoj staroj djecijoj sobi ugledam novi kofer unisten nepotrebnim bijesom u zurbi. u koferu vidim djeciji izraz covjeka koji mi nosi kokice i tjesi me mirnim pogledom dok po ledjima osjecam vatru besmislenog srda. crnina kofera sve se vise pretvara u platno na kojem ugledam malo kupatilo, svoje skloniste, vidim suze sto padaju po plocicama i svoj blijedi izraz sa krvavim ocima u ogledalu. ugledam sebe kako bacam zabice na adi i ne slusam ostre rijeci sa lijeve strane. taj nevini prizor prekine veliki teflonski tiganj sa rasutim staklenim poklopcem i cujem zle rijeci koje su tu sa namjerom da me uvrijede, ne vrijedjaju me, al me boli namjera, boli me i gusi, zato trcim po crnom koferu niza stepenice zagusljive zgrade, izlazim na bucnu ulicu i trcim dalje do rijeke, utapam svoje podivljale misli u mirnoj rijeci na crnom koferu. slike i kratki filmovi se prelivaju jedan u drugi, svaki put vidim ljutiti pogled pun mrznje prema meni, vidim koplja koja mi probadaju stomak umjesto rijeci, osjecam svoj strah, strah od srda i od buducnosti..
okrenem se i hvatam telefon u ruke, crne misli sa crnog kofera previse su uz prvu cigaru ujutro, bas sa tog crnog kofera koji treba da putuje samnom do malene sobice punoj sjecanja na nepotrebni bijes..
"halo amire, gdje si, idemo na kafu, crnu.."
