« Home | don't happy, be worry » | ko je ovde lud? » | deveti mjesec » | nije » | malo drugacije » | kako je propala olimpija ili nesto trece » | deset sklekova » | pisem da ne zaboravim » | zgaravica » | joj, joj! »


covjek na sve navikne..

renovira se stan iznad nas i ja gubim zivce. srcem kafu i kontam kako da smetem sebi misli sa buke koja vibrira i u stolici na kojoj sjedim. na gladini kafe u soljici se prave valovi ako je postavim na sto. uzasno se nerviram, tek je devet i spava mi se, a nikako da prestanu, evo vec nekoliko dana.
kad konacno uzese pauzu, i tisina, blazena tisina..
i tad se sjetim, izvrtim neke slike u glavi i smjesak mi se prikrade na lice, jao bre, kako smo ljudi cudni, kako brzo zaboravljamo i naviknemo na dobro, slusam tisinu i ne vjerujem kako je glasna.
dobro, prije nego pomislite da prozivljavam manicno depresivna stanja, da vam kazem cemu smjesak, sjetila sam se nase sobice u zurichu, prozora koji je gledao na ugao ulica neugasse i langstrasse, ugla koji ni u jednom trenu nije bez bucnog saobracaja, krigijevog kafica u prizemlju nase zgrade, famoznog kebaba na uglu - pit stop za sav zurich, danonocne sirene milicije i ambulantnih kola, glasne setace, kurve i ponocne pijance, grlate crnke koje smiruju svoj afro u salonu preko puta, pa onda nasa komsinica, heh tek ona, klasicno temperamentna brazilka, ne bi vjerovali koliko puta sam u pocetku mislila da se bije sa nekim, ustvari da nju neko bije i ona vristi upomoc, medjutim iskazalo se da prica sa nekim po telefonu ili joj je dosla drugarica na kafu pa razgovaraju cisto onako.. a tek proslogodisnje svjetsko prvenstvo u fudbalu i navijaci u nasem kvartu, slavilo se bre ko kod pobijedio utakmicu i navijalo se ko god igrao, italijani, francuzi, svicarci pa cak i "hrvatska!" se culo da uzvicu..
tako zanesena izlazim na balkon koji gleda na citavu ljubljanu (a ne na prozor debelih indijaca u zgradi preko puta), duboko udahnem visinu i osjetim miris zove, zutog grmlja oko zgrade, uhvatim poneki cvrkut pticica, a kola se ne cuju do desetog sprata, glavni bulevar tek je kilometar od zgrade.., kad opet busilica ili neka druga destruktivna sprava, opet vibracija pod nogama, al sad se smejem, zavrsice ovi radovi uskoro, ulazim unutra, palim muziku i vracam se u krevet shvatajuci koliko sam nezahvalna, jer znam da postoji gore, mnogo gore od ovog.. ne samo da postoji, nego mi to nekad bila svakodnevnica. heh.

hehe..pa bas lijpo si to napisala i iskazala to u zirihu...sad me podjsas na ovo kako je meni..isto kafana ispod..guzve,auta,hitna kola.policija..e samo mi fali jos ta brazilka komsinica i to preko puta i onda imam sve..hehe...
haj cuvaj se..nasmijala si me...

secam se vremena kada si bila u cirihu... a ja u africi... vremena su se promenila (bar za tebe).

ti su u svojoj ljubljani, a ja i dalje ovde!

necu reci da ti zavidim... bas bih voleo da sam ja sada ovog trenutka u beogradu pored svoje porodice, pored deteta.

pa jos malo dzo, mani se te melanholije, sad bar imas plan, sliku i ram, samo je pomaknuta dole na kalendaru.. jos malcice istrpi!

hej evo mene opet ,nadam se da si dobro i ti i beby jos malo pa gotovo mada znam oduzi se svakim danom vise i vise...
ja sutra putujem nece me biti duze vrijeme mislim kad se vratim da ces imati sina u rukama...
zelim ti od stca sve ,sve najbolje i nema poredenja za onaj prvi pogled kad ugledas svoje djete kako je lijepo,,,
budi mi dobro i velika pusa...pa se cujemo.
sve najjjj......

i dalje nista novo?

evo mene ......a nema tebe.........

obecavam da cu sta vise javiti uskoro, porodila sam se 23.6. i ne znam gdje mi je glava.
sve je uredu inace, sin lijep i zdrav.., pozdrav

vasa eka

Post a Comment

o meni

  • licno ja eka
  • pocelo u zurichu, nastavilo u beogradu, a trentno smaram u gradu zvanom ljubljana..

>> moj profil <<

"the" stih

"ne znam vise
boze prosti
dal da strepim
il da sremim
da to breme posebnosti
i na tebe nakalemim
ako nije kasno vec
znam da sanjas rimovanja
krike i tisinu nemu
ti si bio svugde
u mom svemu.."

djordje balasevic



LJUBI ME

ljubi me
ali ne dodji preblizu
ostavi mjesta za ljubav
da se smije svojoj sreci
daj da uvijek
jedan pramen
moje zute kose
bude slobodan

Marie Wine



ZENSKE PJESME

Te razne male zene
usle su u mene
i djeca svakakvih fela
autisticna
egoisticna
pa onda majke
i djevojcice
zatocene
neki stidlijivi muskarci
skloni placu i picu
zatim bica bez lica
sveci i vrazi
rockeri i klasicari
svih spolova
inkarnirani i
neinkarnirani
svjetovi
eto ga na!
Sve sam to htjela
u svom depresivnom hedonizmu.
U mulju svih muljeva
uzivat u razlicitom.
Stotinu sebe
imati u jednom.
I biti u ne-bitku
i ne biti u bitku
i stalno se igrati.
Grandioznost
mi je mana.
Zato sada cvilim
i patim
u svim tim osobama.
Pitam se, mogu li
ako previse patim
dobiti popust
od trideset posto.

Sanja Pilic



NE PITAJ VISE

Ne pitaj vise
zasto te ljubim.
Pitaj zasto raste trava
i zasto je
nemirno more.
Pitaj otkud stize vjetar proljetni
i bijelom ladjom snova
tko krmani
kad noc nad svijetom
hladne prostre sjene.

Ne pitaj zasto te voli
moje cudno srce.
Znas li odakle
koralj na dnu oceana?
Valovi pricaju o zaspaloj ljepoti
ali ti zivis daleko
od glasa valova.
Tvoja je misao
strma pecina
o koju se uzalud razbija
moj zivot.

Ne pitaj zasto te ljubim.
Pristupi k meni!
Tuzno je moje srce.
Ti i mjesec:
dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini
zaborava.

Vesna Parun



Subscribe to this blog's feed
[What is this?]