covjek na sve navikne..
renovira se stan iznad nas i ja gubim zivce. srcem kafu i kontam kako da smetem sebi misli sa buke koja vibrira i u stolici na kojoj sjedim. na gladini kafe u soljici se prave valovi ako je postavim na sto. uzasno se nerviram, tek je devet i spava mi se, a nikako da prestanu, evo vec nekoliko dana.
kad konacno uzese pauzu, i tisina, blazena tisina..
i tad se sjetim, izvrtim neke slike u glavi i smjesak mi se prikrade na lice, jao bre, kako smo ljudi cudni, kako brzo zaboravljamo i naviknemo na dobro, slusam tisinu i ne vjerujem kako je glasna.
dobro, prije nego pomislite da prozivljavam manicno depresivna stanja, da vam kazem cemu smjesak, sjetila sam se nase sobice u zurichu, prozora koji je gledao na ugao ulica neugasse i langstrasse, ugla koji ni u jednom trenu nije bez bucnog saobracaja, krigijevog kafica u prizemlju nase zgrade, famoznog kebaba na uglu - pit stop za sav zurich, danonocne sirene milicije i ambulantnih kola, glasne setace, kurve i ponocne pijance, grlate crnke koje smiruju svoj afro u salonu preko puta, pa onda nasa komsinica, heh tek ona, klasicno temperamentna brazilka, ne bi vjerovali koliko puta sam u pocetku mislila da se bije sa nekim, ustvari da nju neko bije i ona vristi upomoc, medjutim iskazalo se da prica sa nekim po telefonu ili joj je dosla drugarica na kafu pa razgovaraju cisto onako.. a tek proslogodisnje svjetsko prvenstvo u fudbalu i navijaci u nasem kvartu, slavilo se bre ko kod pobijedio utakmicu i navijalo se ko god igrao, italijani, francuzi, svicarci pa cak i "hrvatska!" se culo da uzvicu..
tako zanesena izlazim na balkon koji gleda na citavu ljubljanu (a ne na prozor debelih indijaca u zgradi preko puta), duboko udahnem visinu i osjetim miris zove, zutog grmlja oko zgrade, uhvatim poneki cvrkut pticica, a kola se ne cuju do desetog sprata, glavni bulevar tek je kilometar od zgrade.., kad opet busilica ili neka druga destruktivna sprava, opet vibracija pod nogama, al sad se smejem, zavrsice ovi radovi uskoro, ulazim unutra, palim muziku i vracam se u krevet shvatajuci koliko sam nezahvalna, jer znam da postoji gore, mnogo gore od ovog.. ne samo da postoji, nego mi to nekad bila svakodnevnica. heh.
kad konacno uzese pauzu, i tisina, blazena tisina..
i tad se sjetim, izvrtim neke slike u glavi i smjesak mi se prikrade na lice, jao bre, kako smo ljudi cudni, kako brzo zaboravljamo i naviknemo na dobro, slusam tisinu i ne vjerujem kako je glasna.
dobro, prije nego pomislite da prozivljavam manicno depresivna stanja, da vam kazem cemu smjesak, sjetila sam se nase sobice u zurichu, prozora koji je gledao na ugao ulica neugasse i langstrasse, ugla koji ni u jednom trenu nije bez bucnog saobracaja, krigijevog kafica u prizemlju nase zgrade, famoznog kebaba na uglu - pit stop za sav zurich, danonocne sirene milicije i ambulantnih kola, glasne setace, kurve i ponocne pijance, grlate crnke koje smiruju svoj afro u salonu preko puta, pa onda nasa komsinica, heh tek ona, klasicno temperamentna brazilka, ne bi vjerovali koliko puta sam u pocetku mislila da se bije sa nekim, ustvari da nju neko bije i ona vristi upomoc, medjutim iskazalo se da prica sa nekim po telefonu ili joj je dosla drugarica na kafu pa razgovaraju cisto onako.. a tek proslogodisnje svjetsko prvenstvo u fudbalu i navijaci u nasem kvartu, slavilo se bre ko kod pobijedio utakmicu i navijalo se ko god igrao, italijani, francuzi, svicarci pa cak i "hrvatska!" se culo da uzvicu..
tako zanesena izlazim na balkon koji gleda na citavu ljubljanu (a ne na prozor debelih indijaca u zgradi preko puta), duboko udahnem visinu i osjetim miris zove, zutog grmlja oko zgrade, uhvatim poneki cvrkut pticica, a kola se ne cuju do desetog sprata, glavni bulevar tek je kilometar od zgrade.., kad opet busilica ili neka druga destruktivna sprava, opet vibracija pod nogama, al sad se smejem, zavrsice ovi radovi uskoro, ulazim unutra, palim muziku i vracam se u krevet shvatajuci koliko sam nezahvalna, jer znam da postoji gore, mnogo gore od ovog.. ne samo da postoji, nego mi to nekad bila svakodnevnica. heh.
