dokle eko..?
do kraja bi rekla, da je do mene. neka vazi zakon prirode, neka najjaci prezive. ko se nadje ranjen, neka gine jebiga.
al sta cu kad i nije bas do mene, kad ima neki glasic sto ti kaze "stani, dosta je", glas savjesti rekli bi neki. doduse meni prije pada kao proklestvo, teret kog moram podici ako gazim preko, a nekad cak i klecnem ispod njegove teze i ostanem na istoj strani rijeke. tad nema povrijedjenih, teret spadne, al nema ni promjena, cilj je jos privlacniji. i sta sad, odreci se cilja zbog prevelike zrtve? to ili podici cupriju od lazi, ublaziti prelaz preko? okrenuti istinu, zabrisati pravi cilj, sakriti ga ispod novo nastale situacije, ispod izmisljenih razloga u ime tudjih osjecanja? uraditi sve to i ipak radovati se cilju?
okej. al dokle i tako? da li nas to opravdava? jel manja steta i manji ceh?
u zivotu nam se sve vrati, sve je u ravnotezi, koliko das, toliko dobijas, koliko letis, toliko padas.. da se sveto drzimo toga, nikad u zivotu ne bi gazili preko "mrtvih" do svoje srece, a svi to radimo, svi. al koliki je ceh? cime ti se vrati to? jel vrijedilo uopste?
ceh se uvijek plati, nekad na kredit i sa kamatama, nekad ti zaplijeni ono najmilije, a mnogo puta platimo unaprijed. znam, u lice cu dobiti onoliko tuge koliko sam i srece. i ne bojim se, jer da me ne opali po nosu svako nekoliko vremena, ne bi ni znala za srecu nit se cimala preko "mrtvih" do nje.
