nebo i zemlja
ne sjecam se tacno zasto je tog ljetnog dana otac sjedio samnom u travi dok sam gledala oblake kako lete preko nase zgrade. od silne velicine zgrade i sa svih cetiri ili pet godina nisam bila sigurna dali stvarno putuju oblaci il se svi mi sa zemljom okrecemo, dok oni stoje na mjestu. na to pitanje stari mi je odgovorio: "ma jok, kakva zemlja, oblaci, bakraci, to komsija suljo gura zgradu." otrcala sam do zgrade i svu je obisla dok nisam shvatila da me glatko nalagao. nije rekao "neznam" niti je rekao istinu, znao je da sam naivna i ta ga anegdota vec godinama nasmijava, kao i mene naravno.
skoro dvije decenije kasnije znam zasto sjedim kraj njega dok on cirka pivo i gleda discovery channel. zbunjena od neprihvatanja moje zivotne odluke upitam ga kao tada, zbog cega mora da bude tako. hladno i opusteno odgovorio je da sam trebala naci nekoga svoje vjere.
"ne!" odgovorila sam u panici, "nemozes to da trazis od mene! ne u ovoj drzavi, ne uz ovo vaspitanje i ne dok pijes to pivo! ti si se mnogo vise odmakao od svojih predaka nego sto sam ja od tebe, kakva sad vjera odjednom..!" i mnogo toga je jos kroz suze izlazilo iz moje nacete duse i nerazumevanja te hladnoce.
tek kad sam lezala u zagrljaju svog muza, shvatila sam da stari opet nije rekao "neznam" niti je rekao istinu. istinu, da njega kao i dosad bas zaboli za vjeru i istinu, da ga samo stid pred rodbinom i drugarima, stid sto mu je kci "otisla u srbe".
i danas dok se svi vesele nove godine, lickaju se i planiraju provod i docek, shvatam jos i to, da sam sa svojim govorom o vjeri i precima, ne samo trazila komsiju sulju, vec mu i pomogla gurati zgradu.
