o moj blože!

ne lazi, molim te!
ne lazem, svega mi! to je bilo samo zbog onog za ono i prije nego sto ce da bude ono da bi se moglo desiti ono..
jesi se malo zapetljo?
ma nisam, al tako je, nije komplikovano, ovo za ono zbog onog za ono.. ne lazem, to je istina.
dobro, ne lazes. a sta je ovo?
ne znam sta je to.
pa evo vidi sta je, pogledaj.
ne sjecam se toga.
kako se ne sjecas, vidi, sve je crno na bijelom, ne lazi vise!
pa dobro eto, to sam slago, al ovo ostalo je sve istina. majke mi. dabogda ovo ono i ono za ono se desilo ako lazem.
pa covjece, ne lazi vise, ne kuni, zar se ne bojis boga?
ne lazem, dabogda ovo ono ako sam sta slago.
pa malo prije si prizno da si slago ovo, kako da znam da nisi jos sta..
nisam.
ma sigurna sam da jesi.
e pa nisam!
dobro, provjericu ja i ono, ne vjerujem ti.
provjeri.
ako budes opet slago..!
ne lazem, sto si dosadna, sto moras ici do kraja!
znas sta, da ne idem ja do kraja, isao bi ti sa svojim lazima.
ma ne lazem!
dobro, vidicemo, al tesko se tebi kad ti dokazem da opet lazes.
:x
znala sam!
pa nije bas tako..
nego kako je? lagao si! opet! ponovo! i kunes se u ovo i ono, jesil ti normalan?!
pa samo zato da ne bi ti bila ljuta..
daj, postedi me molim te sa tim glupostima!
pa stvarno sam htjeo bas ovo da sprijecim, nisam znao da ces saznati..
ma nemoj?? znaces za drugi put pa da nekoj drugoj neces lagat!
sta to sad znaci?
znaci, debilu, da odlazim!
nemoj!
idem.
nemoj molim te!
cao.
ma ko te jebe!

napisala eka u 12:36 PM | Permalink | Comments (5)

sitno brojim zadnjih par dana, a danas blogami sate ako ne i minute..
4 mjeseca zivota stavljam u dzep, sve ostalo u dva prepuna kofera.
nit skacem od srece nit bi da placem, trudila sam se zavoliti cirih, uspjela sam. djelic po djelic, od ulice do placa, rijeke do jezera, od kebaba do bureka, svicaraca do brazilaca.
sve to prebacujem po dzepovima i dok strepim da me ne vrate zbog prevelikih kofera, kiselo se smijem - mnogo je vece ovo sto nosim na srcu. ali neprimjetno, cak i za tvoje oci, jer tu je kao i uvijek osmijeh na licu, ogromne chanelove naocare da kriju suze i majica sa dugim rukavima preko ramena koja drhte.
eh eto, ne mogu da kucam vise, ne vidim ekrana. idem jos ispeglati nekoliko tuge i vesha.
javljam se i dalje, le tour de ex-juga has officially started!

napisala eka u 11:59 AM | Permalink | Comments (3)

dobrodosla, udji noci
sjedi mi u krilo
potamni mi bistre oci
ne daj da mi bude milo
sto se dusi ucinilo
da ce snovi ipak doci

dobrodosla, malo stani
ostani mi duze
ne daj da se brzo zdani
dok snovi oko mene kruze
zora neka danas puze
od svitanja me odbrani

napisala eka u 3:50 AM | Permalink | Comments (0)

zasto uopste tezimo u veze? odraz drustvenog uredjenja valjda. ali ipak to mi nije dovoljno da se opravdam zasto iz mene i tebe tako krvavo zelim stvoriti nas. sta zelim ja i sta zelis ti od nas?
ja ne zelim biti sama. ne zelis ni ti. trenuci srece su cesci kad smo u pitanju mi. a sta ako nisu? ...
al sta zelim sada? znam, zelim skloniti upitnik iz naslovne formule, eto sta zelim. problem je sto nam je ljudska narav jako bezobrazna i ljudi uvijek zelimo ono sto nemamo. znaci da je gornji upitnik na mjestu, jer mi ne postojimo. kolkogod ja stvarala nas, ostace formula nerealna i nerijesiva. jer si tu ti koji odudaras od nas.
ne razumi me pogresno, ne zelim da ti se vjesam oko vrata sa svom svojom tezom, stvarno mi nije to u planu. nit moramo bit mi mi 24/7. ali zelim vidjeti tvoju ruku, znati da je tu da me pridrzi kad klecnem, zelim znati da smo najvazniji mi, niko drugi, ni ja ni ti ni niko treci, vec mi.
i dok danas shvatam da sam po majci postala i ostacu logicna i analiticna, i dok u tom istom danu zbog nemoci u nogama sjedim sprat nize od tebe, dok ti u iluziji od srca pruzam ljevicu da me pridignes iz jada, desnom rukom cu razmahati tu iluziju i napisati realnu formulu:
ja + ti = mi + ti
iako tacna, moram priznati da je to jako nestabilna formula. a nestabilni produkti se rado pretvaraju u primarne reagente. hemija il matematika, whatever.

napisala eka u 3:16 PM | Permalink | Comments (2)

slavim 22.rodjendan.
vraga slavim, radim na nekoj reviji za unicef to vece. desnom nogom sam vec u munchenu, lijevom rukom jos pakujem sitnice.
nista strasno, vracam se dan poslije.
nisu strasne ove godine sto lete, nije strasno sto cu biti sama na taj dan nit je strasno sto se ovako osjecam. ma jeste, nesto mi sjelo u stomak, nesto tesko, um mi je bistar i na prezi, al srce kaslje i oci mi se pune suzama uz najmanji povjetarac.
to je obican osjecaj pred rodjendan (bar ja se time tjesim) i ne trudim se da ga kuliram.
sta se mora nije tesko kazu, a taj datum je tu, htjela ne htjela.
i da, molim vas ne ljutite se sto ne odgovaram na poruke, doci cu uskoro i zahvaliti se uzivo, vazi?
nista strasno, stvarno. jelda.

napisala eka u 11:43 AM | Permalink | Comments (2)

ne pitaj me sto sam nijema
sto mi cakle oci
ne pitaj me sta mi treba
niti gdje cu poci

ne moli me da ti kazem
sta mi dusu mori
neces shvatit ovu tugu
sto mi srce lomi

ne guraj me ovog trena
stojim evo, ali jedva
ne treba mi mnogo
da padnem preko ko sa neba

ne guraj me, vec sam dole
ne gazi me vise
nemam misli sad u glavi
spusti ton na tise

daj mi dan tisine molim
da se iznad neba dignem
obecavam i evo zurim
da kraj tebe srecu stignem

napisala eka u 7:28 PM | Permalink | Comments (3)

ne cujem svojih misli od buke!

p.s.: bravo zidane!

napisala eka u 10:59 PM | Permalink | Comments (3)

juce sam na agenciji upoznala anu. ana ima skoro 16 godina i (veoma vazno) jako bogate roditelje. i to je sve sto ana ima i to je sve sto ani treba ustvari. nema ciljeva, nema zelja, nema entuzijazma, nema briga sem one "sta ce obuci veceras" (a i za to ce cale primaknuti mastercard ako bude nuzda). ustvari ima neki kvazi cilj, postati supermodel ili mozda glumica (mada za glumu nije sigurna, jer jos nije probala, agh) i ja kontam da sigurno ima u planu da se dobro uda, i to je to.
sve lici na ideje dobre ribe sa juga.
al ovo je svicarska. ljudi imaju sve, a nemaju nista. mogu dobiti sve sto pozele, ali ih to ne ispunjava. oni i nemaju potrebu da se "ispune", samo nek se ima para, sve je uredu. prijatelj? sta je to? zatvoreni su ko skoljke sa svojim biserima, ne zanima ih odakle si nit sta trazis tu, samo njih nizasta ne cimaj i mozes disati u istoj sobi ako hoces. nece nista tvoje, al na njihovo i ne pomisljaj.
pitala sam anu jel to kod nje kopija louis vuitton torbe, heh koji sam ja seljak. naravno da nije kopija eko blesava, mada ana nije ni trznula. nije joj bilo vazno sta ja mislim i odakle mi te gluposti. torbica je original, dar za rodjendan od majke. iznenadjena nad smorenom facom dok prica o jebenoj torbi za koju ne smijem ni nagadjat koliko je vrijedna (sa njima mozes lako omasiti za koju hiljdaraku jevreja) samo sam izmumljala da kasnim na sastanak sa fotografom, pokupila svoj krs od torbe i izasla na ulicu.
zar mora covjek proci kroz pakao zivota da se zaprepasti kad uzivo vidi fensi torbu ili da se smiluje nad mladim covjekom koji ne misli na svoju buducnost?
da li bi ja bila eka da su mi roditelji bogati svicarci?
ustvari, ne zanima me i bas mi je drago sto nikad necu saznati.

napisala eka u 12:21 PM | Permalink | Comments (1)

nadahnut snevacem iz planine oraja,
casni starac americkih indijanaca

mene ne zanima kako zaradjujes za zivot
ja zelim da znam za cim zudis i da li se usudjujes da sanjas o tome
da ispunis ceznju svoga srca
mene ne zanima koliko godina imas
ja zelim da znam da li ces rizikovati da ispadnes budala zbog ljubavi, zbog snova
zbog avanture koja se zove biti ziv
mene ne zanima koje planete zakriljuju tvoj mesec
ja zelim da znam da li si dodirnuo srediste sopstvene tuge
da li su te otrovale izdaje zivota ili si se skvrcio i zatvorio
iz straha od daljeg bola
zelim da znam mozes li sedeti sa bolom
sa bolom mojim ili svojim
ne meskoljeci se da ga prikrijes ili umanjis ili zatres
zelim da znam mozes li drugovati sa radoscu
sa radoscu mojom ili svojom
mozes li se prepustiti divljem plesu i
dopustiti da te zanos preplavi do samih vrhova prstiju i ne
ne upozoravati nas da budemo pazljivi, da budemo realisticni
niti da se setimo svojih ljudskih ogranicenja
mene ne zanima da li je prica koju mi kazujes iskrena
ja zelim da znam mozes li razocarati druge da bi bio iskren prema samome sebi
mozes li podneti optuzbu izdaje i ne izdati sopstvenu dusu
ja zelim da znam mozes li biti veran te stoga dostojan poverenja
zelim da znam mozes li videti lepotu cak i ako nije lepa svaki dan
i mozes li crpsti svoj zivot iz bozjeg prisustva
zelim da znam mozes li ziveti sa promasajem
sa promasajem svojim i mojim
i jos uvek stajati na rubu jezera i srebrnoj mesecini uzvikivati "da!"
mene ne znima gde zivis ili koliko para imas
ja zelim da znam mozes li se dici posle noci bola i ocaja
iscrpljen, satrt do srzi, i uraditi ono sto se mora uraditi za decu
mene ne zanima ko si ti ni kako si se obreo ovde
ja zelim da znam hoces li stati u srediste ognja zajedno samnom
i ne ustuknutu
mene ne zanima gde ili sta ili kod koga si ucio
ja zelim da znam sta je to sto te drzi iznutra kad sve drugo odpadne
ja zelim da znam mozes li biti sam sa sobom
i da li zaista volis drustvo u kome se nadjes u praznim trenucima

p.s.: mojne da mislite da sam ja to napisala, to je zonfa copy/paste ;)

napisala eka u 3:54 PM | Permalink | Comments (4)

ma ne, nije ovo reklama za pinktravel niti za adsl, nego ja pozelila da letim..
ma nisam se naduvala, bloze! i vi svasta pitate, ccc.
sta ocu da kazem, jel? ne znam ni sama, slusam muziku, padnem u pjesmu i jednostavno odletim. odem malo kuci i legnem na svoj stari krevet u djecijoj sobi, poskakljim po nosu oca koji drijema u dnevnoj, jaci zamijenim majonez sa onim sa manje masti, sa vjetrom mrsim kosu mami koja se vraca sa posla, letim preko centra i prospem kafu svima koji sjede u veneciji, ukradem sadziju jedan hotdog, usput piskim kraj iljirovog kioska nebil ugasila vatru, jasni i resulu pokupim vesh sa balkona, zapjevam "tugo nesreco" pod amirovim prozorom da ga probudim, produzim do jureta i pojedem mu svu tunu i mijenjam mu olovke sa neispravnim dok se uci za ispit. pa poletim prema ljubljani do silve, izbrojim joj kesh i zapisem dupli profit, sanji i jadranu ostavim flasu crnog vina na prag, pozvonim i letim dalje, letim na sva mjesta gdje sam zivjela, moniki ostavim kutiju kurtona na prozor, pa letim u kafane gdje sam pila, restorane gdje sam jela, obilazim doktore, zubare i ginekologe, bivse momke i bivse shefove, a navece cu da djuskam u klubu pored svih koji me znaju..
ma nisam se naduvala, ozbiljno. svasta.

napisala eka u 12:31 PM | Permalink | Comments (2)

pored svih zemalja svijeta ostadose mi tri komsinice i portugal,
eh svjetsko prvenstvo my ass!


zabari na langstrasse poslije pobijede na kvalifikacijama 22.06., slikano iz mog stana (pa ti spavaj nocu..)

napisala eka u 8:06 PM | Permalink | Comments (0)

znam, kenjala sam i vama o zakonu prirode. najjaci prezive, ostali neka ginu.
sve je okej, sve jos stoji, samo nemojte me danas, obula sam neke tijesne cipele i ova me potkosulja steze oko vrata, ove pantalone mi stvaraju mucninu i ova maskara mi iritira oci. gdje god stanem - pokisnem, sta god kazem - zvuci kao psovka, sta god da pogledam - ugine, sta god da pomislim - bez smisla je.
jesam, jaka sam ja, al danas me ostavite na miru, treba mi snage da izborim svoj opstanak. treba mi mir da zavrsim svoju bitku. nemojte me danas, molim vas.

napisala eka u 5:55 PM | Permalink | Comments (5)