o moj blože!

ona je sve sto ja nisam
stvarnost moga sna
strast moga mira
osjecaj moga uma
ona je zelja moje srece
zudnja moga dana
potreba moga dara
privlacnost moje koze
ona jeste moje nije
ali nije ona
sve ono sto ja jesam

napisala eka u 9:26 AM | Permalink | Comments

ode sve u tri krasne. odose mi sve slike.
sajt img.cx kojeg mi predlozio moj dragi za hostovanje slicica u medjuvremenu je promjenio ime u piccysnap.com, dobro. ali sad je taj sajt obviusli puko, jer nemam ni jedne slike, cak ni one u profilu.
nadam se da ce se podici uskoro, jer stvarno me mrzi da ponovo sredjujem sve postove, koji uzas.
a u pm!
inace sve okej, dugo nisam imala o cemu da kukam, ali zato je ovo nadmasilo sve. hmpf.

napisala eka u 3:30 PM | Permalink | Comments

kada ces nauciti da prihvatis kritiku
pogotovo kad dolazi od bliznjih
ne da ti sere majmun
koji jedva tvoje ime zna
nego kad te napusi brat
izgrdi te licno i pravedno
bar iz njegovih cipela
kako ne shvatiti da si pogrijesio
ili bar razmotriti situaciju
a ne kretati u bitku
ne stvarati zamjerke
vracati mu jadikovanjem po selu
ogovaranjem kako je los
nepravedan i neobziran
kako znas da si dorastao
ili ne znas da nisi
i sta se desi kada shvatis
ko sto shvatih ja
kada skidoh teret tih godina
znas li da ce zao da ti bude
ako ikad postanes covjek
kada pubertet i sveznanje izblijedi
kad osvrnes se i sagledas prizore
dali ces ikada da shvatis
odrastes i oprostis
i dali ces ikada traziti oprostaj
jer nisi ti taj koji treba da prasta
ili da trazi pravdu
pravda ce da te stigne
ako ne u zrelim godinama
dok budes ljuljao svoje dijete
znaces pod stare dane
kad otvoris neki album ili fajl
ili pustis kritiku nekom sebi slicnom
kad opsujes nekoga sto tvoje greske ponavlja
znaces da nisi bio upravu
ili mozda nikad neces shvatiti
ostaces sveznalica
ostaces neshvacen i najpametniji
samo sebi i nikom vise
jer nisi lutao svijetom i svemirom
a kritikovat ce te mnogi
sto te znaju i ne znaju
ali ti samo vodi bitke
kako god bilo, pobjednika nema
njima ni meni pobjeda nije bitna
jer mi rat ne vodimo
nismo na tom bojnom polju
tu su samo tvoje predstave o nama
a ti gubis u svakom slucaju
shvatio ili ne shvatio
odgurnuo si brata od sebe
izgubio si posao ili tek poznanika
ne znajuci dali ce ti ikad trebati jos

napisala eka u 4:27 PM | Permalink | Comments

..godina na ledja. ili pod noge. hm.
ma bila je tako divna, da nece ni gore ni dole, ostace mi u srcu za sav zivotni vijek, pricacu o njoj i rado je se sjecati dok god me pamet bude sluzila. sve oci uperene, sve usi nacurene, zeljne da cuju sta pozeljeh ove godine, nasmejah se i ne pozeljeh nista, ustvari pozeljeh da sve ostane kako jeste. steta je trositi tako divan dan razmisljajuci o nekim materijalnim glupostima, to ionako cinimo svaki dan, bar rodjendan mi ostavite da budem sretna sa ovime sto stekoh za tu godinu.
i hvala svima na lijepim zeljama, telefon samo sto nije zablokirao.

napisala eka u 1:00 PM | Permalink | Comments

vjerovala sam ja svima, pokusavala da shvatim, da je predivno i drugacije, da je naporno i bezuvjetno, noseci ga pod srcem vjerovala sam, osjecala nesto i mislila da znam, vjerovala da razumijem i da sam spremna totalno..
medjutim, tek sad kad se desilo, tek otkako mi ga stavise u narucje, tek sad znam i shvatam, da nema smisla da objasnjavam niti je imalo smisla meni objasnjavati, zna samo onaj koji je bio u ovome, ili znace tek kad bude, kao sto ja tek sada znam i necu da vam objasnjavam..
mozda samo nesto, zivot prije ovog bica kraj mene bio je poluprazan i zalim sve one koji to nikada nece osjetiti, ovo je bre nova dimenzija.

napisala eka u 5:33 PM | Permalink | Comments

renovira se stan iznad nas i ja gubim zivce. srcem kafu i kontam kako da smetem sebi misli sa buke koja vibrira i u stolici na kojoj sjedim. na gladini kafe u soljici se prave valovi ako je postavim na sto. uzasno se nerviram, tek je devet i spava mi se, a nikako da prestanu, evo vec nekoliko dana.
kad konacno uzese pauzu, i tisina, blazena tisina..
i tad se sjetim, izvrtim neke slike u glavi i smjesak mi se prikrade na lice, jao bre, kako smo ljudi cudni, kako brzo zaboravljamo i naviknemo na dobro, slusam tisinu i ne vjerujem kako je glasna.
dobro, prije nego pomislite da prozivljavam manicno depresivna stanja, da vam kazem cemu smjesak, sjetila sam se nase sobice u zurichu, prozora koji je gledao na ugao ulica neugasse i langstrasse, ugla koji ni u jednom trenu nije bez bucnog saobracaja, krigijevog kafica u prizemlju nase zgrade, famoznog kebaba na uglu - pit stop za sav zurich, danonocne sirene milicije i ambulantnih kola, glasne setace, kurve i ponocne pijance, grlate crnke koje smiruju svoj afro u salonu preko puta, pa onda nasa komsinica, heh tek ona, klasicno temperamentna brazilka, ne bi vjerovali koliko puta sam u pocetku mislila da se bije sa nekim, ustvari da nju neko bije i ona vristi upomoc, medjutim iskazalo se da prica sa nekim po telefonu ili joj je dosla drugarica na kafu pa razgovaraju cisto onako.. a tek proslogodisnje svjetsko prvenstvo u fudbalu i navijaci u nasem kvartu, slavilo se bre ko kod pobijedio utakmicu i navijalo se ko god igrao, italijani, francuzi, svicarci pa cak i "hrvatska!" se culo da uzvicu..
tako zanesena izlazim na balkon koji gleda na citavu ljubljanu (a ne na prozor debelih indijaca u zgradi preko puta), duboko udahnem visinu i osjetim miris zove, zutog grmlja oko zgrade, uhvatim poneki cvrkut pticica, a kola se ne cuju do desetog sprata, glavni bulevar tek je kilometar od zgrade.., kad opet busilica ili neka druga destruktivna sprava, opet vibracija pod nogama, al sad se smejem, zavrsice ovi radovi uskoro, ulazim unutra, palim muziku i vracam se u krevet shvatajuci koliko sam nezahvalna, jer znam da postoji gore, mnogo gore od ovog.. ne samo da postoji, nego mi to nekad bila svakodnevnica. heh.

napisala eka u 1:18 PM | Permalink | Comments

odmoran i naspavan
prozor suncem obasjan
bez brige mi svice dan
i prolazi
klizi u cutnji
nestaje i gubi sjaj
pa cekam kraj
cekam noc, novo jutro
novo bezbrizje
nisko cenjeno
u tisini cekanja

napisala eka u 1:23 PM | Permalink | Comments